PRVI SRBIN KOJI JE PROPUTOVAO CEO SVET
Milorad Rajčević bio je prvi Srbin koji je proputovao ceo svet

Njemu je na vizit karti pisalo "svetski putnik" jer je zaista to bio i svako putovanje doživljavao je kao jednu vrstu velikog izazova za upoznavanjem života. Preko 30 godina putovao je po svetu, obišavši obe hemisfere šest puta. Upoznao se sa najznačajnijim ličnostima tog vremena iz celog sveta. Prikupio je preko 30.000 potpisa od najznačajnijih državnika, političara, naučnika i najviđenijih ljudi tog vremena. Putovanje svetom je tada bila retkost i zbog toga su o ovom Miloradovom neobičnom poduhvatu izveštavali i strani mediji.

Rođen je u okolini Prokuplja 1890. godine. Njegova porodica seli se u Leskovac, tako da Milorad završava osnovnu školu i dva razreda građanske škole u Leskovcu. Posle završene osnovne škole Milorad izučava zanat kod dekorativnog slikara Dragutina Inkiostrija, tada veoma poznatog po reprodukovanju nacionalne ornamentike. Pošto je uspešno izučio zanat sa 15 godina odlazi u Beč na dalje usavršavanje kod dvorskog slikara. Ovaj prvi Rajčevićev put u inostranstvo otkrio mu je još jednu njegovu strast, a to je bila ljubav prema putovanju i njegov avanturistički duh.  

Nije uspeo da se skrasi ni u Beču pa je počeo da obilazi druge poznate evropske gradove: Salcburg, Minhen, Štutgart, Nirnberg, Ulm... Potom odlazi u Francusku, gde tri meseca provodi u Parizu radeći u ateljeu slikara Žorža Vebera. Iz Francuske nastavlja dalje za Švajcarsku gde obilazi Ženevu, Lozanu, Bern, Cirih, Bazel i Lucern. U Fiumi (današnjoj Rijeci) dolazi na ideju da otputuje za Ameriku. U Riječkoj luci upoznaje kapetana Marka Karokšića uz čiju pomoć dobija mesto na prekookeanskom brodu „Ultania“ koji je išao za Njujork. U Americi je proveo nekoliko meseci, sve dok nije povredio nogu na jednom maratonu zbog čega je morao u bolnicu. Tamo otkrivaju da Rajčević nema pasoš te ga ukrcavaju na prvi brod za Evropu. Kao stasao mladić Milorad se vraća u Srbiju, odakle odlazi u Rumuniju da poseti tetku koja ga materijalno pomaže da svoje putovanje iz Bukurešta nastavi preko Carigrada, Aleksandrije i Jafe u Jerusalim. Ovo Rajčevićevo prvo putešestvije trajalo je četiri godine a tokom njih naučio je pet jezika.

Milorad se 1910. godine upoznaje sa braćom Savić, osnivačima i urednicima novina “Mali žurnal”, jednog od najtražnijih srpskih listova tog vremena. Braća Savić su prepoznavši avanturistički duh mladom Rajčeviću ponudili opkladu za put oko sveta. Ako sa minimalnim sredstvima od sto pedeset dinara mesečno obiđe čitav svet u roku od dve godine dobiće nagradu od 10.000 dinara. To je bila opklada koja je ušla u istoriju.

Ugovor je podrazumevao tačnu maršrutu puta a Milorad je bio u obavezi da šalje razglednice iz gradova u kojima je boravio. Mogao je da koristi svaki prevoz, ako bi za to imao novca. Na put dug 120.000 kilometara ispratilo ga je pola Beograda 14.marta 1910. godine. Milorad je na put krenuo samo sa rancem na leđima i praznom sveskom u koju je nameravao da prikupi potpise svih uticajnih ljudi koje tokom putovanja sretne. Čitaoci „Malog žurnala“ su uživali putujući sa njim. Kralj Petar Prvi mu je prvi poželeo srećan polazak na put. Sledećih trideset godina proveo je putujući po svetu.

Već posle dva dana u Gornjem Milanovcu u knjigu mu se potpisao princ Đorđe Karađorđević. Iz Srbije nastavlja ka Crnoj Gori gde ga prima crnogorski prestolonaslednik Danilo, koji ga daruje jubilarnom spomenicom kralja Nikole. Prebacuje se u Italiju, odakle je trebalo da produži u Afriku. Tu nailazi na prve teškoće i u dogovoru sa redakcijom menja maršrutu, pošto zbog rata u Tripolitaniji (Libija) nije mogao da dobije dozvolu za put. U Francuskoj mu je zabranjeno da ide u Afriku iz istog razloga, pa odlazi u Englesku i Nemačku, da bi se 12. jula 1910. godine obreo u Petrogradu. U evropskoj Rusiji Milorad ostaje mesec dana. Imao je jednu tada neuobičajenu naviku za pustolove a to je da odseda u najboljim hotelima koje je mogao da priušti. Posećivao je predstavnike vlasti koji bi mu overavali putnu knjigu, obilazio je sportske klubove i istaknute ličnosti za koje je imao preporuke. Uglavnom su ga svi primali sa oduševljenjem, a veze koje je sticao koristile su mu za dalji put. Početkom avgusta 1910. godine, vozom prelazi Ural i iz Čeljabinska biciklom nastavlja po Sibiru i dalje po Aziji. U ruskoj Mandžuriji ga prima guverner, koga oduševljava Rajčević i njegova crnogorska medalja. U Vladivostoku upada u nevolje kada su pomislili da je on odbegli ubica koji je iz Amerike pobegao u Rusiju. Proveo je nekoliko dana  u zatvoru a većih nevolja ga spašava njegova putnička knjiga i članci “Malog žurnala” koje je redovno dobijao poštom.

Posle Vladivostoka ide u Japan gde ga oduševljavaju radne i higijenske navike ovog naroda. Posetio je prestolonaslednika, koji ga ljubazno prima i daruje ali ne želi da se upiše u njegovu knjigu pošto je to suprotno japanskim pravilima, gde se car smatra božanstvom.

Rajčević nastavlja svoje putovanje brodom ka Singapuru, gde obilazi kockarnice u kojima je imao priliku da vidi i sobu za samoubistva. U toj sobi, u kockarnici, nalazila se stolica i omča, kako oni koji su sve prokockali  ne bi smetali ostalim gostima ako odluče da posle velikog gubitka sebi oduzmu život.

Sledeće odredište je Sijam, gde priređuje promociju svoje knjige, za koju je vladalo veliko interesovanje. Odštampano je i prodato 10.000 dopisnica. Prima ga lično kralj koji mu poklanja motorni velosiped kojim Milorad nastavlja svoje dalje putovanje prema Indiji. U Indiji, gde pre njega stiže vest o dolasku, priređuju mu veličanstven doček. Sa oduševljenjem ga prima i jedan indijski radža, koji ga gosti nekoliko nedelja. Kao posebnu čast, priređuje mu lov na tigrove na slonovima.

Posle Indije Milorad ide na Cejlon a nakon toga u Persiju, gde vlada epidemija kolere, pa neko vreme provodi u brodarskom karantinu. Kada se posle dužeg vremena iskrcao sa broda dolazi u Siriju, gde se pri prelasku pustinje pridružuje karavanu,  u kome umalo da strada. Razboljeva se a saputnici misleći da boluje od kolere izbacuju ga iz karavana. U pustinji to znači smrt, pa Milorad iz daljine prati karavan i uz pomoć jednog starca koji mu daje konja stiže u Damask. Posle oporavka od bolesti nastavlja put i preko Bejruta dolazi u Jerusalim, gde ga primaju jerusalimski i jermenski patrijarh. Posle hodočašća po svetoj zemlji, kanačno dolazi kraj putovanju.

U Beograd Milorad stiže 21.septembra 1911. godine. Priređen mu je svečan doček na pristaništu, a braća Savić sve to snimaju na kameri za prikazivanje u svom bioskopu.

U planiranju puta u Afriku na proleće 1912.godine ometa ga Prvi balkanski rat, u kome učestvuje kao vojnik. Sledeće godine obilazi obe Amerike, opet planira Afriku ali izbija Prvi svetski rat. Posle njegovog završetka konačno kreće na put kroz Afriku, o čemu piše u svoje dve knjige “Iz žarke Afrike”. Od njegove putničke knjige nastaje najveća i najvrednija zbirka autograma. 

Pojavljivao se skoro u svim svetskim novinama a primali su ga i svi svetski lideri i gradonačelnici najvećih gradova. Nema države u kojoj nije bio. Govorio je 15 jezika i predstavljao je najboljeg ambasadora svoje zemlje. Držao je predavanja o svojoj zemlji širom sveta. Putovao je peške, na biciklu, motociklu, kolima, železnicom, na slonu, nosili ga u rikši. Drmala ga je groznica i malarija, spavao je po drumovima u džunglama, na vrelom afričkom pesku ali i po luksuznim svetskim hotelima i najraskošnijim vilama indijskih radža. Penjao se na vrhove Tibeta i Kilimandžara, bacali su ga talasi Tihog okeana, bio je zarobljenik stepa i pustinja, probijao se kroz prašume i džungle. Sunčao se na obalama Kalifornije i kupao u svetskim rekama Jordanu i Jangu. Upoznao je Mahatma Gandija, Hitlera, Musolinija, kralja Rumunije Karola, generala Franka, Teslu, Pupina. Družio se sa tada najbogatijim čovekom na svetu Nizamom od Hajderabada VII. Prvi je Srbin kome je američki predsednik Ruzvelt izjavio saučešće u oktobru 1934.godine kada je ubijen kralj Aleksandar.

Svoj putopis „Iz žarke Afrike“ prodao je u 40.000 primeraka. Nosilac je spomenice kneza Nikole a jerusalimski patrijarh Damjanos odlikovao ga je krstom Svetog groba.

Poslednje što se znalo o Miloradu Rajčeviću jeste da se javio slikom 1939. godine u odori svetosavskog iskušenika manastira Hilandar. Potpisao se kao Edvokije Rajčević.

Tekst: Goran Vilić, upravnik Muzeja Jadra



Datum postavljanja na sajt: 26. 08. 2021 07:20:31